Prestižna nagrada u pravim rukama

Zlatko Burić Kićo prvi je hrvatski glumac koji je ovjenčan Europskom filmskom nagradom, za ulogu ruskog tajkuna Dimitrija u uspjeloj satiričnoj humornoj drami Trokut tuge Šveđanina Rubena Östlunda. Europski pandan Oscaru dospio je u prave ruke, kao svojevrsna kruna umjetničkog rada skromnog i samozatajnog glumca koji je na velikom i malom ekranu sposoban uvjerljivo i sugestivno utjeloviti ama baš svaki karakter koji zamisli neki scenarist/ica ili redatelj/ica.

Zlatko Burić Kićo prvi je hrvatski glumac koji je ovjenčan Europskom filmskom nagradom, tzv. europskim Oscarom  / Snimio Sebastian GabschGeisler-Fotopre

Glumac iza kojeg je više od pola stoljeća nastupanja na daskama koje život znače, jer je prve histrionske korake napravio još potkraj 60-ih u Omladinskom studiju osječkog Miniteatra, da bi se u povijest hrvatskog teatra upisao kao suutemeljitelj i jedan od najvažnijih članova legendarne kazališne skupine Kugla glumište, za sebe tvrdi da je manje glumac, a više kulturni aktivist, pa i kulturni radikal. U svakom slučaju, Burić je umjetnik koji na kazališnim daskama, podjednako kao i na filmskim i televizijskim setovima, plijeni energijom, onom imanentnom, unutarnjom, koju posjeduju samo najveći, oni koji se daju do kraja, bez zadrške i bez kalkuliranja. Ta je energija ponekad pozitivna, ludička, anarhistička i gotovo harlekinska, kao u njegovu liku protagonistova oca u filmu Comic Sans Nevija Marasovića, gdjekad pritajena, mračna i prijeteća, kao u likovima opet oca kojeg je utjelovio u socijalnoj drami Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić i Rodića kojeg je tumačio u drami Kosac Zvonimira Jurića, a kadikad razvidna i jasno prisutna od prvog trenutka, kao u likovima Miloa i Kitjoa, koje je interpretirao u hit-trilogiji Diler i krimi-drami Bleeder Danca Nicolasa Windinga Refna, ostvarenjima kojima se ključno afirmirao u danskom filmu. No ta je energija svakako uvijek tu, izraženija ili potisnuta, u prvom planu ili pak pritajena dok čeka da eruptira u pravom trenutku.

U Burićevoj interpretaciji Rus Dimitrij, koji je izvorno trebao biti Srbin, ali je glumac redatelju predložio izraženiji odmak od mentaliteta koji mu je poznat, očekivano je slikovit i temperamentan tip, skoroteča i cinik kojeg je zarađeno bogatstvo tek donekle „oplemenilo“, i koji uživa u grubim šalama na tuđi račun, sve dok mu se ne počnu obijati o glavu. U za njegov lik najvažnijoj sceni u filmu Dimitrij, koji za sebe kaže da se obogatio prodajom shita odnosno gnojiva, on i zapovjednik kruzera kojeg tumači Woody Harrelson kao ruski kapitalist i američki marksist o ideologijama razgovaraju na način da citiraju misli ili dosjetke o kapitalizmu i marksizmu brojnih glumaca i političara, teoretičara i filozofa, dok u soundtracku odjekuje Internacionala. Ironija je jasna, a kad kruzer nakon napada pirata doživi havariju, te kad preživjeli dospiju na naizgled pusti otok, ubrzo će postati jasne i Dimitrijeve ideološke zablude, osobito one o „pravednoj raspodjeli dobara“ i „svatko prema mogućnostima, svima prema potrebama“. Ukratko, Europska filmska nagrada ove je godine dospjela u prave ruke.